- Gornji Vakuf kao gradsko naselje nastao je krajem XVI vijeka. Sam naziv grada upućuje na to da je njegov osnivanje povezan sa institucijom Vakufa.

Institucija vakufa predstavlja zakladu koja služi vjerskim i humanitarnim svrhama muslimana. Valja napomenuti da su vakufi u svim islamskim zemljama odigrali golemu ulogu u urbanom razvitku pošto su putem vakufa izgrađeni skoro svi objekti javnog značaja u pojedinom naselju (džamije, mektebi, bezistani, sahat-kule, česme, medrese, dobrim dijelom i dućani). Međutim u slučajevima Gornjeg Vakufa i još nekih drugih urbanih centara još je više naglašena uloga vakufa.

Za postanak Gornjeg Vakufa važi analogna situacija kao i sa Donjim Vakufom, Kulen-Vakufom, Varcar-Vakufom, Skender-Vakufom, Skucanim Vakufom (Sanski Most). Sve ove varoši svoj postanak imaju zahvaliti Aktu o uvakfljenju kojim se zasnivala varoš, i to obično prvo izgradnjom džamije na trgu, a onda izgradnjom pratećih objekata.

Postanak Gornjeg Vakufa je u najužoj vezi sa vakufom Mehmed-bega Stočanina, a to znači da je njegova džamija bila od fundamentalnog značaja za osnivanje grada. Prema raspoloživim podacima (natpisna ploča o izgradnji džamije) Mehmed-beg je svoju džamiju završio 1001. hidžretske godine što odgovara 1592 ili 1593 godini. Nije poznato kako je upočetku izgledala džamija. Sudeći po raspoloživim podacima (kamenitoj munari, natpisnoj ploči i dr.) pretpostavlja se da se radilo o monumentalnom zdanju. Džamija je više puta stradavala, a 1969 godine na istom mjestu započela je izgradnja moderne džamije.

Prema raspoloživim podacima o bosanskim varošicama koje svoj postanak imaju zahvaliti instituciji vakufa, uvijek su postojale strateške, prometne ili koje druge opće potrebe da se na određenom prostoru uspostavi odgovarajući urbani centar, pa se i pojedinim favorizirajućim mjerama kao sto su poreske olakšice nastojalo u te centre privući stanovništvo.

Prethistorijsko doba

- Kraj oko Gornjeg Vakufa, kao uostalom i sva Skopljanska župa, je bio oduvijek dobro nastanjen. Plodnost zemlje, bogtstvo šumom i divljači po okolnim brdima, kao i povoljni uvjeti za rudarstvo učinili su ovaj kraj privlačnim za ljudska naselja. Već prije naše ere, s obje strane gornjeg toka Vrbasa se nastanjuju Iliri koji ostavljaju ime selu Batuši nedaleko od Gornjeg Vakufa.

Rimsko doba

- Arheološkim istraživanjima je ustanovljeno da su oko Gornjeg Vakufa tragovi antičkog života i ostaci zgrada tako gusti da se može pomišljati na veći broj manjih naseobina sa većim centrom. Vijesti antičkih pisaca o dobijanju zlata u provinciji Dalmaciji su se prvenstveno odnosile na oblast srednjobosanskog rudogorja i u njoj pogotovo na planinu Vranicu i njeno podnožje oko Gornjeg Vakufa. Možda je i to jedan od razloga zašto su Rimljani smjestili čuvenu postaju Ad Matricem na mjestu današnjeg Gornjeg Vakufa, kuda je prolazila cesta Salona-Sirmium.

Srednji vijek

- Ovaj kraj, odnosno šire uzevši župa Uskopljeu Ljetopisu Popa Dukljanina, u dijelu u kojem se opisuje regnum sklavorum (Sklavinija), koji je nastao početkom XI stoljeća, nalazi se prvi historijski spomen Uskoplja (Uscople). Navodi se kako je hrvatski kralj Mihajlo Krešimir II. opustošio župe Uskoplje, Luku i Plevu. Bosanski ban vidjevši da se ne može s njim boriti, pobjegne ugarskom kralju. Kako navodi ljetopisac, Krešimir zauzima cijelu Bosnu i vladaše njome. Ovog Krešimira identificiraju sa hrvatskim kraljem Mihajlom Krešimirom II (949.-oko 969.).U povelji Bele IV (20. srpanj 1244.) spomen ove župe je u vezi biskupskog posjeda ,,in supa Wzcople’’ kod crkve sv. Ivana koja se prema navodu biskupa Delivića nalazila u neposrednoj blizini danasnjeg Gornjeg Vakufa - Uskoplja (selo Dobrošin). Mjesto i uloga ovog kraja ogleda se i u zastupljenosti srednjovjekovnih utvrda.

U Glasniku Zemaljskog muzeja od 1901možemo pročitati zapis učitelja Franje Martinčevića u kojemu, između ostaloga, stoji da ,,po brdima oko G. Vakufa osobito onima sa sjeverne i zapadne strane, nizahu veliki i tvrdi gradovi nekadašnjih velmoža , a podno brda bijahu rasijana sela’’. Zasigurno je da je u poznijem srednjem vijeku vojna vlast za ovaj kraj bila koncentrisana u Susidu kod Gornjeg Vakufa - Uskoplja (prvi put se spominje 1403.g.). Smatra se da je već tada župa Uskoplje u turskoj vlasti bila privremeno podijeljena na Gornje i Donje Skoplje.

Gornje Skoplje je predstavljalo posebnu nahiju sa utvrdom Susid što danas odgovara Općini Gornji Vakuf-Uskoplje. Jedno vrijeme u historiografiji Vakuf je bio poznat kao Česta (1444.g.). Međutim, ništa rječitije o naseljenosti kraja oko Gornjeg Vakufa - Uskoplja ne govori koliko brojnost srednjovjekovnih stećaka. Na području općine nalazi se preko 580, uglavnom sandučastih, stećaka.

Pored povoljnog geografskog položaja i prirodnih bogatstava jedan od razloga koji je doveo do formiranja Vakufa bio je vojno-strateške prirode, jer je u svim periodim turske vladavine ovo područje bilo ugroženo od Mlećana i uskoka, te je bilo neophodno formirati centar koji će imati ulogu vojne krajine. Prema šemi Hamdije Kreševljakovića kojom je opisana uloga pojedinih urbanih centara, Gornji Vakuf - Uskoplje je bio obrtničko-trgovački centar u Skopaljskoj mikroregiji. Preovladavao je metalurgijski obrt (proizvonja mlinova za kavu, pušaka, posuđa i dr.) što je bilo uslovljeno blizinom Fojnice i Kreševa. Prema svemu izloženom ne može se osporiti da je vojni faktor bio prisutan prilikom osnivanja Gornjeg Vakufa - Uskoplja, ali je sigurno i to da se u isti mah našlo opravdanje i sa geografskog, prometnog i privrednog stanovišta.

Pokret za autonomiju Bosne Husein-kapetana Gradaščevića

- Veliki doprinos odbrani bosanskih granica Gornjovakufljani su dali u čuvenom boju pod Banjalukom 1737.godine kada su "odbili Švabu od Bosne". Pjesnik Mustafa-hadži Muhlisija zvani Bošnjak piše o ovom boju. "Haber o provali Švabe došao je kasno pa su naši preci požurili da stignu na bojno polje. Usiljenim maršom stigli su pod Banjaluku. Kažu da su bezi sjahivali sa konja i prepuštali fukari da jaše kako bi na vakat stigli."

U pokretu Husein-kapetana Gradaščevića za autonomiju Bosne aktivno učestvuje gornjevakufska aristokracija, listom svi su bili za Gradaščevića osim bega Sulejmanpašića iz Odžaka čija su imanja tad opustošena. Nekoliko Gornjevakufljana je zbog učestvovanja u pokretu za autonomiju bilo osuđeno na zatvorske kazne.

Austrougarsko doba

- U vrijeme austrougarske vladavine Gornji Vakuf je postao značajan za tadašnju vlast zbog prirodnog bogatstva koje se uveliko eksploatisalo i prevozilo u druge dijelove zemlje.

Svjetski ratovi

- U Prvom i Drugom svjetskom ratu Vakuf je pretrpio značajna razaranja i ljudske gubitke, što od požara što od borbenih dejstava. Revolucionarnost, rodoljublje i visoku patriotsku svijest ljudi Gornjeg Vakufa i okoline više nego ilustruju impresivni podaci o njihovom doprinosu pobjedi u NOR-u. Pored 69 žrtava fašističkog terora, u temelje slobode uzidalo je svoje živote i 94 borca, od ukupno 370, medju kojima je bilo i 6 žena, te 12 pionira. Gornji Vakuf je prvi put oslobođen 12. jula 1942. godine i taj datum se slavio kao Dan oslobođenja općine.

Odmah poslije Drugog svjetskog rata na Glavici, brdu nadomak starog dijela grada, iz kojeg naprosto izviru sokaci koji se ulijevaju u glavnu ulicu, nastala je Spomen kosturnica za 101 borca-partizana, koji su svoj život položili za bolju budućnost. Nakon rata počeo je brzi razvoj privrede kao i samog grada. Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu općina Gornji Vakuf je spadala u red srednje razvijenih općina bivše Jugoslavije.

Agresija na Bosnu 1992-1995

- Gornji Vakuf je odigrao jednu od ključnih uloga u odbrani Srednje Bosne od agresije HVO-a i HV. Dana 20. juna 1992. godine grad su pokušale zauzeti hrvatske jedinice paralelno sa napadom u Novom Travniku, realizirajući plan o podjeli Bosne i Hercegovine sklopljen između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića. O samoj podjeli Bosne i Hercegovine, između Srbije i Hrvatske su pred Tribunalom u Den Haagu svjedočili lord Paddy Ashdown, hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, te premijer nekadašnje Jugoslavije Ante Marković. U mjesecu decembru 1992. godine dolazi do velikog priliva pripadnika HVO-a, i HV pretežno iz zapadne Hercegovine, pod izgovorom da se spremaju za ratište na Kupresu i Bugojno. U Gornji Vakuf su pristigle hrvatske jedinice iz sljedećih mjesta: Posušje, Široki Brijeg, Grude, Imotski, Mostar, Livno, Duvno, te Prozor. Polovinom januara 1993. godine hrvatske jedinice započele su sa etničkim čiščenjem gradskih dijelova u kojima su Hrvati bili većina. Nešto ranije, isti scenarij je sproveden u selima Uzričje, Hrasnica i Duša [1]. Bošnjaci su protjerani sa svojih ognjišta, a imovina im je opljačkana ili uništena. Etničko čiščenje je bilo praćeno i prljavom propagandom, u čemu je prednjačila HTV, sa svojim kvazireporterom Smiljkom Šagoljem. Dio lanca hrvatske propagande bio je svakako i "Skopaljski vijesnik", kao i Radio "Uskoplje". Nakon ovih događanja Gornji Vakuf se našao u opsadnom stanju sve do marta 1993. godine, te je izložen konstantnoj artiljerijskoj i snajperskoj vatri po stambenim objektima. Nakon tromjesečnog primirja došlo je do tada, najžešćeg napada i razaranja gradskog jezgra, kao i okolnih sela. Grad je granatiran sa okolnih brda, a zabilježeni su dani kada je na grad ispaljivano od 1500 do 2000 razni ubojitih projektila. Napadi su trajali od jula 1993, pa do februara 1994. odnosno do potpisivanja Vašingtonskog sporazuma.

Valja napomenuti da je za ulogu u ratu u Gornjem Vakufu, u optužnici koju potpisuje tužilac Međunarodnog suda u Hagu, Carla Del Ponte od dana 2. marta 2004. godine, optuženo rukovodstvo tzv. HR Herceg-Bosne, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoje Petković, Valentin Ćorić, te Berislav Pušić.

Uloga Franje Tuđmana i hrvatskog vojno-političkog vrha u agresiji na Gornji Vakuf 

- Objavljivanjem 36 stenograma o podjeli Bosne i Hercegovine, razjašnjena je uloga Franje Tuđmana u napadu na Gornji Vakuf. Svih 36 stenograma se nalaze u Haškom tribunalu. Iz navedenih stenograma da se zaključiti da je Franjo Tuđman igrao licemjernu ulogu prema ratu u Bosni i Hercegovini u kojem je i sam učestvovao. Naime, pred međunarodnom javnošću je podržavao suverenitet Bosne i Hercegovine, dok je za to vrijeme na sastancima koji su stenogramski dokumentovani, planirao napad na bosanskohercegovačke gradove, smatrajući da na taj način rješava pitanje budućih granica hrvatske države.