 O ovom događaju Josip je Mlakić napisao potresnu pripovijest iz perspektive ranjenoga Uskopljaka ili Bugojanca kakvu ja nikad neću znati napisati. Koliko me sijećanje na tu kratku priču služi, narator bi recimo meni - iz svoje postelje u ratnoj bolnici ... u Rumbocima - u najboljem slučaju dodijelio ulogu nekog sporednog lika, uglavnom negativca. Kad sam neki dan pročitao vijest o terorističkoj prijetnji u Uskoplju kao da me grom pogodio. Uz taj srednjobosanski gradić u gornjem toku Vrbasa vežu me, naime, brojni ljudi i događaji, i nekako uvijek vijesti iz toga kraja pratim s posebnim zanimanjem. Neka budala – istraga će valjda otkriti je li bila hrvatska ili bošnjačka – telefonski je zaprijetila sudionicima Urban festa da će im „biti što je bilo u Bugojnu“. Kako mu i priliči, i kako mu uostalom samo ime sugerira, Urban fest, taj mladi ali ambiciozni festival alternativne glazbe, održava se u Gradskoj ulici, jednoj od dvije glavne i najduže ulice u gradu. I ona druga, Vrbaska, kojoj biste vjerojatno i sami pogodili ime da sam vas htio pitati, nacionalno je neutralna imena, kao dio sporazuma općinskih vlasti postignutog jesenas ili zimus, sporazuma koji je bio nagovijestio tolerantnije međunacionalne odnose u gradu kompromisna imena – Uskoplje/Gornji Vakuf. Moj bondovski nos (možda ne tako lijep kao onaj Pierca Brosnana, ali zato značajno veći) pozadinu ove prijetnje bi tražio u nekoliko smijerova: moglo bi se raditi o nekom nadobudnom lokalnom vehabiji kojemu smeta bogohulna, alternativna glazba i festival u organizaciji navijačke skupine nogometnog (čini mi se „bošnjačkoga“) kluba; mogao bi to mirne duše biti i hrvatski đilkoš kojeg ljuti baš sve što radi domaća bošnjačka omladina, i kojem se učinilo zgodno sakriti se iza antivehabijske histerije poslije Bugojna; može to, napokon, biti i netko treći, netko predan kaosu i proizvodnji međunacionalnih konflikata u ovoj državi. Ne treba – ako ništa drugo onda zbog ozbiljnosti istrage – isključiti niti mogućnost da se radilo o običnom, nervoznom umirovljeniku s malo smisla za milozvučnost svakog alternativnoga zvuka ili alarmantnost globalnih prijetnji miru i stabilnosti.
Neočekivana poput smjene dana i noći, ova teroristička prijetnja dodatno je iznenadila SIPA-u i ostale zainteresirane strane i domaće sigurnosne agencije zato što je krenula – uzvodno, Vrbasom. Rado bih MUP-u Srednjobosanske županije/kantona ponudio svoje stručne usluge, ali budući slutim kako izgarate od želje da vam otkrijem zašto je taj gradić meni tako poseban, prepustit ćemo im da sami riješe ovaj slučaj. Ne bi im to, zašto biti skroman, trebalo biti teško nakon mojih prethodno iznesenih naputaka.
O Uskoplju, o cijelom tom kraju između Vranice i Raduše ustvari, mogao bih vam skoro tri dana pričati. I ne bi vam bilo dosadno, čak biste tražili još, znam ja sebe. I priče iz djetinjstva, i prijateljstva, i fascinacije, i traume, i sve ono što čini osobni, jedinstveni mozaik sjećanja svakoga čovjeka.
Počelo je to dakle prilično davno, još u ranom djetinjstvu, onom formativnom razdoblju koje – to će vam reći svaki (nadri)psiholog koji gleda previše američkih filmova – kroz iskustva, slike i priče ostavi duboki trag na našem (pod)svjesnom biću. Očeve dramatične priče o potrazi (i pješice, i po kiši) za drvenom građom za našu novu kuću, oko Sebešića, uzduž i poprijeko po planinama između Uskoplja i Novog Travnika, postale su s vremenom ishodišne točke obiteljske predaje. Danas o Sebešiću često slušam od svojih susjeda, lovaca, koji gore imaju prijatelje i nekoliko puta godišnje idu u zajednički lov. Priče su to s licem i naličjem, kao i većina stvari u životu uostalom: s jedne strane oduševljenje ljepotama samoga Sebešića i okolice, s druge žal za napuštenim hrvatskim selima, tako živima i životnima u vrijeme kad je moj otac gore kupovao drvenu građu. Dolazeći u Bistricu, u selo svoga prijatelje Stipe koje je smješteno otprilike na putu prema Sebešiću, uvijek sam imao onaj neobični osjećaj ushićenja kojega imate kada otkrivate detalje obiteljske prošlosti.
A taj Stipe, već odavno kum Stipe, ta moja središnja spona s Uskopljem, e to je posebna priča. Životni put trenutno ga je doveo na platformu u Meksičkom zaljevu, nešto južnije od one srušene, i da se British Petroleum sjetio upitati njega kako riješiti onaj problem s curenjem nafte, davno bi im on to bio riješio, vjerujte mi. Ne znam jesu li u Uskoplju svi talentirani kao Stipe i onaj književnik Josip, ali ću nevoljko priznati da su me njih dvojica, u različitim fazama moga života, prilično prizemljili. Kad se samo sjetim svoje gimnazijske arogancije i uvjerenja da sam za matematiku stvoren valjda poput samog Gaussa, i onda suočavanja s Stipinom superiornošću vać na prvoj godini. Njemu je ta matematika tako dobro išla da je mogao podučavati čak i studentice matematike, na što sam bio posebno ljubomoran (jer, bilo je i njih zgodnih, suprotno raširenom mišljenju). A tek taj Josip Mlakić! Inženjer, a pisac! Pravi, pravcati pisac. Izvanredan pisac štoviše, ne piskaralo poput mene. On mi je, bezobraznik, doslovno ukrao san. Koliko god se ja trsio (a trsim se, nije da se ne trsim, i vi ste to primijetili), ovi moji očajnički pokušaji da ga nadmašim u pismenosti među provincijskim inženjerima unaprijed su osuđeni na propast.
Kao što su Stipe i njegova obitelj moja neraskidiva veza s Uskopljem, tako je i rat, ovaj zadnji rat, također razlog moga posebnog odnosa prema ovom gradiću. Uskoplje je, naime, mjesto krajnjega dosega mojih skromnih ratnih postignuća, ono je – ja bih htio da bude – neoboriv dokaz da se (kod mene) nikad nije radilo samo o Hercegovini. Dramatičnost događaja iz srpnja i kolovoza 1993., još manje svoju ulogu u njima, neću preuveličavati jer sam čvrsto odlučio da ću tek unucima početi lagati o ratu i vlastitom herojstvu. Međutim, kad meni egzodus Hrvata Bugojna i Uskoplja kojeg sam na Makljenu gledao tih dana predstavlja jedan od najtraumatičnijih događaja u ovom mom jadnom životu, onda možete misliti kako je bilo tim tisućama protjeranih i izbezumljenih ljudi. Pidriš, Mačkovac, Dobrošin, Ždrimci, sakaćenja i ranjavanja, neuspješna panična potraga za Stipinom rodbinom…!
O ovom događaju Josip je Mlakić napisao potresnu pripovijest iz perspektive ranjenoga Uskopljaka ili Bugojanca kakvu ja nikad neću znati napisati. Koliko me sijećanje na tu kratku priču služi, narator bi recimo meni - iz svoje postelje u ratnoj bolnici u Rumbocima - u najboljem slučaju dodijelio ulogu nekog sporednog lika, uglavnom negativca. Premda biste očekivali da protiv takve svoje hipotetske sudbine prosvjedujem, naročito imajući u vidu da sam cijelu tu dramu gledao i vidio ponešto drukčijim očima od naratora, meni je taj antiratni diskurs ljudi čije su obitelji i zavičaj najizravnije pogođeni ratom sasvim razumljiv. I da znam pisati dobro kao Mlakić, pišući iz pozicije onoga koji je tom narodu došao pomoći iz barem relativne sigurnosti vlastitoga doma, ta moja priča ne može biti niti izbliza potresna kao njegova. Zato ću ovdje stati.
(U srušenoj i spaljenoj Stipinoj kući u Bistrici, pored stoljeća truda i života, nestalo je i tisuće fotografija i desetine nerazvijenih filmova koje je Stipe, kao pasionirani fotograf i tada već svjetski putnik, skupljao godinama. Da Stipu i njegovu obitelj kasnije nisu dohvatile dodatne tragedije, gubitak ove zbirke sigurno bi mu još teže pao. Bilo je tu i mnoštvo naših zajedničkih fotografija; iz svakodnevnoga studentskog života; s putovanja u Pariz, gdje smo, naprimjer, skapali tražeći Bastillu, zatvor srušen još u Francuskoj revoluciji, točno dvjesto godina prije te naše čuvene potrage (toliko o našem znanju povijesti); iz Dubrovnika, s jedne davne feste Svetoga Vlaha; s Visa, iz Komiže… Bolje da prestanem nabrajati.)
Tekst preuzet sa Dnevnik.ba portala.
 |
RSS link na komentare
