 n isam siguran kada sam prvi put i gdje vidio nogometnu loptu. Kroz maglu se sjećam svog prvog susreta sa „čarobnom stvarčicom“. Nogometna „prava“ kožna lopta bila je predmet našeg dječijeg divljenja. Znam da smo je milovali kao mladoženja mladu u prvoj bračnoj noći. Rukom smo milovali kožu i komentarisali „Uh jest prava. Vidi kože još miriše“. PIŠE: EŠREF KARAMUSTAFIĆ Jevto je rekao „Jebote, prava kožna lopta. Da mi je jednu ovakvu ništa drugo mi nebi trebalo“. Lopta je išla od ruke do ruke a mi smo otvorenih usta i zabljesnutih očiju gledali to čudo neviđeno. Pipkali smo je i svi je spuštali na nogu i koji put je digli u zrak pa pimplali loptu glavom.
Kasnije su počele dolaziti „prave“ lopte sve bolja od bolje ali nijedna dobra kao prva lopta. Mi smo po cijeli dan igrali nogomet. Znalo se naredati i po deset utakmica. Mahala sa mahalom, raja protiv druge raje, stari- mladi, a kasnije kad smo skontali da postoje i drugačiji načini za formiranje ekipa, u školi smo igrali :Vlasi - Muslimani a Boga mi i građani - seljaci.
Kao u svakoj tipičnoj bošnjačkoj porodici, i u našoj nogomet je bio sport broj jedan . Večina članova porodice navijala je za „Sarajvo“ manjina za zagrebački „Dinamo“ a rijetki, kao ja za „Želju“. Kako sam bio jedan od najmlađih, nikad nisam govorio da sam navijač „Želje“ nego sam glumio da se ja ne razumijem u nogomet.
Dedo je bio vatreni navijać „Sarajva“ pa smo mi unuci , barem u njegovom prisustvu, morali takođe navijati za njegovo „Sarajvo“. Jedno od najranijih sjećanja , odlaska na utakmicu, vezano je za moga dedu. Već u godinama, pomalo starački ters i ljut, dedo je jedan dan rekao da ćemo ići na utakmicu u Sarajevo. „Igraju Sarajvo-Partizan. Tahire , povedi i malog“ rekao je zapovjednički mom ocu.
Poslije podne, naša nogometna delegacija bila je spremna. Dedo i otac svečno obučeni (ko za Bajram) a ja svježe okupan i u najboljoj odjeći čekao sam da krenemo. Čuvenom „Zadarkom“ i vozačem Jakovom stigli smo do Jablanice a onda u jutarnjim satima vozom za Sarajevo. Voz je nas vozio jednolično klapajući pačenićki stenjući kada se počeo uspinjati. Dedo je sjedio preko puta mene i oca, pušio škiju i zamišljeno gledao kroz prozor jurećeg voza. Negdje oko Ivana vadila se pečena koka i jelo. Dedo je uzeo šklopac rezao koku i dijelio nam da jedemo. Bjeli luk i mlaćanica bili, prilog za starije a ja sam uzeo samo mlaćanice.
Kada smo došli u Sarajevo, na stanici su nas sačekali rođaci i poveli do njih da sačekamo utakmicu. Ja sam zadivljeno kao kao svaki provincijalc zagledao velike zgrade, divio se tramvajima a u sebi mislio kako ću se hvalit raji kad se vratim. Vrijeme do utakmice brzo je prošlo. Dedo je pričao sa rođacima a ja sam samo šutio u svome uglu. A onda. Krenuli smo . Dedo nekoliko koraka ispred nas sa kevom kojom je mahao kao sabljom a iza njega ja i otac. Na stadionu kad smo ulazili dedo je izvadio karte i važno rekao „Evo tri karte: za mene, za sina i za mog unuka“.
Na tribinama mnogo svijeta i svi nešto galame. Ja sam se skupio između oca i dede. Utakmica je počela a sa njom i navijanje. Ja sam se propinjao na prste da vidim igralište ali je to slabo išlo. Ispred mene su bili sve neki divovi. Vjerujte ako hoćete ali ja sam siguran da sam vidio samo 20% utakmice a ostatak su bila leđa onih divova. Dedo mi je kupio pečeni kukuruz a ja sam se dao ga što brže pojedem pa nisam primjetio kako su se navukli crni obalaci na nebo iznad Koševa. Kad sam pogledao gore noge su mi se oduzele. Panično sam se bojao grmljavine. Kad je sve naopako, taj dan je grmilo ko nikad. Ja sam počeo plakati. Dedo se okrenu ocu „Vodi malog. Vidiš da se dere ko lud. Skloni ga dok prođe kiša“.
Otac me odveo u obližnju kafanu. Usput sam dobio koju iza ušiju. „Nikad te ja ne bih poveo da nije starog“ rekao je otac: “Ovo je njegov kont a ja sad trebam tebe čuvat“. Ja sam šutio sretan što sam se sklonio sa kiše i od grmljavine.Put do Vakufa sam prespavao. Rezultat utakmice neznam ali znam da je dedo rekao „Tahire,nikad od njega igrač“.
Nikad igrač, mislio je na mene, jer je dedo želio da vidim utakmicu i da prema njegovim planovima nekad zaigram za „Sarajvo“ a da on sjedi na tribinama i navijačima govori „Eno, onaj tamo. To je moj unuk. Ja sam ga ovdje doveo prvi put kada je imao šest i po godina“. Dedo je lijepo planirao ali nije znao da sam ja već bio za „Želju“ a nisam bio ni neki igrač.
Tih godina u naše porodice i život počeli su ulaziti prvi televizori. Utakmice su se gledale kolektivno jer je televizora bilo malo. Kada je neka važna utakmica cijela mahala slegne u kuću onoga ko ima televizor. Moj otac je radio u „Mlinariji“ i zbog slabije plaće televiziju sam mogao vidjeti samo u komšiluku. Tetak je kupio televizor među prvima u mahali pa sam ja redovno kod njega išao gledati utakmce. Taj dan je Sarajvo igralo sa Dinamom. Mi djeca iz cijele mahale sjedili smo na podu tek koji centimetar daleko od tv prijemnika. Dedo i tetak sjedili su na kauču a ispred njih je bio mali stolić sa mezom i rakijom. Pomalo su mezili i gledali utakmicu. Dedo reče tetku „Zete, ovo je vrla stvar vidiš mi sjedimo ovdje pomalo mezimo i gledamo utakmicu. Baš je ova televiziji... ma pravo čudo“. Tetak je samo klimao glavom i pratio jednim okom utakmicu a drugim okom mezu i rakiju kako puncu nebi zafalilo jer je punac ponekad znao biti nezgodan. Danas mu nije smjelo ništa falit. Mi djeca ispred televizora smo ćutili ko zaliveni jer smo znali samo jedna riječ više i nema nam utakmice. Na ekranu koji je stalno prelszila jedna svijetla traka igralo se prilično mlako sve dok... Bio je to gol kao iz sna i danas ga pamtim. Na loptu odbijenu od odbrane „Sarajva“ natrčao je Krasnodar Rora igrač „Dinama“ i opalio po njoj. Loptu nošenu čudnim felšom, svi igrači su samo pogledom ispratili a ona se zakoprcala u mreži gola „Sarajva“. Mesud je skočio sa poda i široko podignutih ruku vikao „Goooooooooolllllllll. Bravo majstore.“
Dedo je zapanjeno gledao u njega „Paskoviću nijedan. Ti navijaš protiv „Sarajva“. Iznenada je zamahnuo kevom i čulo se nekoliko puta ritmično „Tres,tres“. Keva je odradila svoje. Mesud je zapanjeno stajao i gledao u dedu. Dedo mrmljajući iznenada je ustao prebacio kaput preko ramena a u ruku uzeo kevu i ljutito reče „Zete ovaj tvoj mali je bezobrazan .Tebi svaka čast a ja ti više neću nikad doć pogledat utakmicu“
Iznenada kako je ustao tako brzo je i izašao iz sobe. Mi smo čuli kako govori „Zete ja te cijenim ali nemogu gledat utakmicu sa nekim ko navija protiv „Sarajva“ pa makar to bio i moj unuk. Da ste mi živi i zdravi. Alahimanet.“
Ovo Alahimanet, kod dede, značilo je da više nema priče. Tetka mu je pomogla da obuće kaljače i on je izašao van stana. Odmah po dolasku tetka je ljutito zavikala „Kad ne znate slušat sad nema utakmice“ i pritisnula dugme. Mi smo izašli napolje i odmah počeli komentarisat „A kako te odera. Jebo te Rora. Hajde pokaži nam da vidmo masnice“. Provociran i vrijeđan Mesud je morao šakama da brani svoje navijačke sklonosti. Sa nekoliko masnica, i mi i on , otišli smo kućama u mrkli mrak.
Dedo više nikad nije gledao utakmicu kod svog zeta nego samo sa provjerenim navijačima „Sarajva“. Uskoro je umro a ja od tada kad god dođem na „Koševo „ uvijek navijam za „Sarajvo“ a dede se sjetim i uvijek, meni najbližem navijaču, spomenem kako sam ja imao posebnog dedu a on gleda u mene i konta u sebi „koji je ovom“ ali ja uvijek ponovim tu rečenicu.
Utakmice su uvijek izazivale veliko interesovanje ali jedna mi je ostala u posebnom sječanju zbog samog ugođaja i onoga što se događalo na terenu. To je utakmica Jugoslavija - Španija odigrana 30.11.1977. godine u Beogradu. Igralo se na „Marakani“ koja je bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Cijelih 100.000 gledalaca došlo je da bodri reprezantaciju u odlučujućem susretu sa Španijom.Utakmicu ranije, Safet Sušić je razvalio Rumune u čuvenoj utakmici koju smo dobili sa 6:4. Trebalo je Špance dobiti sa dva razlike i plasirati se na Svjetsko prvenstvo u Argentini. Selektori su obečavali da će Španija dobiti gomilu golova i da nas očekuje prvenstvo u Argentini.
Mediji su podgrijali atmosferu da je ovo utakmica stoljeća. Bilo je tu i politike jer bez toga nije moglo. Naša tadašnja domivina bila je socijalistička zemlja a to je u nogometu tada bilo „važno“. Trebalo je da socijalistički nogometaši pobjede Frankove fašiste na terenu. Evocirale su se uspomene na Španjolski građanski rat a pominjan je i Blagoje Parović interbrigadista koji je herojski poginuo u Španiji i još kojekave stvari koje danas nisu ni važne. Uglavnom svi su tražili da se daju dva a može i koji gol više. Optimisti su govorili rezultat ko fol 5:3 i 6:4 kao da sa našim timom igra FK Čukarički a ne Španija čuveni bunkeraš i ekipa koja igra za gol, dva.
Utakmica se igrala poslije Dana republike (29.11.) kada se znalo „spojiti“ nekoliko prazničnih dana i uzeti malo odmora i od svega tog napraviti mali godišnji odmor. Moj otac slavio je sve praznike i vjerske i državne. To je bila prilika „da se malo sjedne“. Kako se utakmica naslanjala na ovaj tada najveći praznik , majka je dobila nalog od oca da ode malo u obilazak familije kako bi mi na miru mogli gledati utakmicu, jer kako veli otac „Nogomet je muška stvar i to nije za žene“.
Izjutra rano otac je otišao da kod pekara Edhema Kice nabavi glavušu (on je bio prvak svijeta u pripravljanju glavuše) a tu je obavezan bio i konjak (po mogučnosti „ Zvečevo“) jer se utakmica nije mogla gledati bez pića. Ja sam od majke dobio zaduženja kako da serviram ono što je ona pripremila za utakmicu te je ona otišla u obilazak. Malo slatke pite jabukovače i hurmašica koje je otac volio da pojede a Bogami i zamezi.
Ja sam se raskomtio i sjeo pred TV-ekran dva sata prije utakmice. Oca nikako nije bilo. Povremeno sam pogledao da se ne pojavi ali sve je bilo uzalud. Utakmica samo što nije počela kada sam čuo lupu ulaznih vrata. Otac i Čorina su ulazili. Otac je nosio dvije vrećice, u jednoj ruci glavušu a u drugoj ruci konjak. Sjeli su na sečiju nasuprot televizora a ja sam odmah donio tepsiju na koju sam stavio glavušu a na tanjir nekoliko komada hurmašica i pite jabukovače. Zajdeničkim snagama i Čorina i otac glavušu su raskomadali i stavili na tepsiju da se hladi. Nasuli su piće i nazdravili „Nek smo živi i zdravi i neka danas nabijemo ove Špance“. Podigli su čaše i cijeli sadržaj sasuli su niz grlo.
Sastavi:
YUG: Ivan Katalinić (Haj) Dražen Muzinić (Haj) Mario Boljat (Haj) Aleksandar Trifunović (Par) 3 Nenad Stojković (Par) Jusuf Hatunić (Par) Danilo Popivoda (Eintracht B) , Sead Sušić (Czv) , Miodrag
Kustudić (Rij) , Ivica Šurjak (Haj) , Safet Sušić (Sar)
- Treneri: Marko Valok , Stevan Vilotić i Gojko Zec
Zamjene: Vahid Halilhodžić (Vel) za Popivodu i Momčilo Vukotić (Par) za Seada Sušića
SPA: Miguel Ángel, Marcelino, Camacho, Pirri (Olmo), Migueli, San José, Juanito (Dani), Leal, Rubén Cano, Asensi, Cardeñosa
Rezultat: 0-1 Rubén Cano Martinez
Sudija:R.Burns (Eng)
Sastav je puno obečavao ali dogodilo se. Odmah na početku naši su krenuli silovito, sve je nekako išlo do šesnaesterca a tamo ništa nije štimalo. Sajo Sušič driblao je ko lud sve po trojicu, četvoricu ali peti ili šesti mu je oduzimao loptu.
Otac i Čorina su komentarisali. „Jebo ih ovaj Valok ,što im ne kaže da je ubacuju u avliju (tek sam kasnije skonto da je to šesnaesterac) i ne da je meljaju po igralištu“ a otac je rekao „Moraju igrat od noge do noge“.
Poslije komentara se ponovo uzimala čašica a sa njome i komadi mesa. Onda se dogodilo što se rijetko dešava na terenima. Španci su krenuli u jednu kontru. Lopte se dohvatio Jusuf Hatunić koji je, ni sada mi nije jasno kako, vidio da je španski golman Miguel Ángel izašao na kraj šesnaesterca i sa preko 60 metara udaljenosti topovski opalio po lopti. Čini mi se da je lopta putovala cijelu vječnost prema golu. Otac, Čorina i ja smo stistutih šaka poletjeli prema vazduhu „GOOOOOLLLLL“ viknuli smo iz sveg glasa. „Svaka mu čast , ma reko sam ti ja Hatuna je prava ljudina. Dade ga sa sto metara“ Oni su vikali ih sveg glasa ne obračajući pažnju na televizor. Ja sam se trudio da im kažem „Babo. Babo“.
Ništa nije pomagalo oni su nazdravili i drugom turom. „Babo sudija poništio gol“. Kao da ih je grom ošinuo oni su stali kao okamenjeni i zurili u tv ekran slušajući komentatora.“Sudija Barns je ranije prekinuo igru i zbog toga je poništen gol“.
Padoše na sečiju kao pokošeni. Čorina je uzeo čašicu u ruke, okretao je između prstiju trudeći se da nešto kaže. Tražeći riječi namjestio je facu filozofa i važno je rekao „Tahire zakrhaće nam ovaj Barns isto ko onaj Palotaj(mađarski sudija koji nam je ranije „zagorčao“ nogometni život)“.
„Jebaji ga ima još do kraja. Samo da im uvalimo jedan a drugi će nekako doći sam od sebe“ rekao je otac.
Nekako smo se koncentrisali i nastavili gledati utakmicu. Nikako nije išlo sve je je bilo dobro na sredini ali udaraca nije bilo, pogotovo u okvir gola. Kustudić je tada glavom deset puta gađao pored gola ili u golmana.
Španjolci su imali opasnu kontru. Svaki, rijetki prelazak, španjolaca na našu polovinu značio je opasnost po naš gol. Tada su otac i Čorina galamili „Ma jebo je, ti Mužiniću (ili bilo koji drugi iz odbrane) u vandil je. Bolje je sto vandila nego jedan go“. Vandil je bio lokalni nogometni izraz sa igrališta kod današnjeg „Borca“ a značio je da je ispuca van igrališta u susjednu njivu što se često događalo na igralištu FK (ili NK) „Sloga“. Poslije svakog traženja ispucavanja u vandil potegnula se „još jedna“ zamezilo koji komad glavuše a našla se i koja hurmašica. Tako sve do kraja prvog poluvremena. Utakmica je bila žestoka a žestoko se i nazdravljalo. Čorina vidjevši kako nedostaje pića reče „Tahire nek nam malo ode donijeti još jednu bocu“. Otac sa odobravanjem gledajući u mene reče „Hajde donesi nam još jednu“. Otac mi je pružao novac a Čorina mu skloni ruku i zapovjednički reče „Nećeš Tahire mene je reda“.
Ja sam ko lud otrčao da donesem bocu da stignem na drugo poluvrijeme. Kad sam davao kusur mislio sam koliko će mi Čorina dati što sam donio bocu a on je uvijek bio široke ruke. „Mali danas čemo jal pobjedit, jal ne pobjedit ove pedere a ti uzmi kusur nek znaš kad smo pobjedili ako pobjedimo“. Ostavi mi kusur a danas je to jedna dobra dnevnica. Ni sam ne vjerujući htio sam da vratim novac a Čorina će „Uzmi mali reko sam ti“. Ja sam smotao lovu ni sam ne vjerujući da u džepu imam pravu malu gomilu love.
Drugo poluvrijeme je bilo isto kao prvo. Naši su sve dobro radili do šesnaesterca i tu je bio kraj. U jednom kontranapadu Španci su nevjerovatno brzo prenijeli loptu do šesnaesterca. Huanito je loptu gurnuo Ruben Kanu a on je pošao ka korner liniji okrenuo i onda je gotovo iz mrtvog ugla opalio topovski a to je bili 0:1 . Španci su se veselili ko ludi . Onda je krenuo njihov specijalitet valjanje, plakanje, prenemaganje po terenu. Padali ko pokošeni ako neki naš odbrambeni igrač protrči kraj njih. Kada je Hatunić dodirnuo loptu oni su padali kao pokošeni i tako sve do onog najvažnijeg trenutka.
Huanito je bio taj koji je izazivao najveće salve protesta. Publika je ludila čim bi pao na zemlju ili dobio loptu. On je znao svoj posao i sve je činio da provocira i otme nekoliko sekundi. Španski trener je odlučio da ga zamijeni. Dok je izlazio sa terena podigao je desnu ruku visoko a onda dogodilo se to...
Marakana je ogromna udaljenost od travnjak negdje je skoro 100 metara. Prvi socijalistički huligan na tribinama je poludio i uzeo omraženi kapitalistički proizvod staklenu bocu „Coca cole“ podigao je i Huanita pogodio tačno u glavu još dok je bio na travnjaku. Boca je pukla u milion komada a Huanito je odman kleknuo na noge. Pritčali su mu suigrači sa klupe i sklonili ga ka tunelu da nebi dobio jošjednu bocu.
Otac i Čorina su zagalamili „A što ga ošinu halal mu vjera. Pravo ga je u glavušu snitio“
Komentator je urlao „Podigao je ruku na fašistički pozdrav i zato su naši gledaoci patriotski reagovali izviždali ga. Ne smijemo dozvoliti fašističke pozdrave na našoj Marakani jer naši narodi su zbog fašista platili mnogo u Drugom svjetskom ratu.“ Komentator je udario o fašizmu i tako sve do kraja utakmice.
Otac i Čorina su cugali i mezili pomalo. Svakih nekoliko minuta jedan je rekao „E što ga ošinu halal mu vjera“.
Čorina pomalo petljajući jezikom “Ma jebo ti njega i njegov pozdrav ali je ljudina onaj što ga je ošino bocom. Jebaji ih neznaju igrat brate a nek su njega ošinuli. Ko ih jebe a na kraju nama nije bilo ružno. Malo se jelo, malo se pilo e još da smo pobjedili gdje bi nam bio kraj“.
Posljedice utakmice su da se „mislim tri godine“ utakmice državne reprezentacije nisu igrale u Beogradu.
Štampa, naroćito beogradska, pisala je o fašistima iz Španije a Huanito je bio čovjek-đavo.
Nikad se nije saznalo ko je Huanita ošinuo bocom od „Coca Cole“. Povremeno su neki to tvrdili tj. da su oni bili ti strelci.
Ovaj događaj simbolički je značio i početak kraja stare države jer će huligani (navijači) zasjesti na tribine naših stadiona a poslije i u redove vojski (a naročito paravojski). Ja bocu na Marakani još uvijek ponekad sanjam ali uz bocu čujem fijuk metaka. (GORNJIVAKUF.ORG)
 |
RSS link na komentare
